|
Ortopedija je medicinska grana koja se bavi proučavanjem, sprečavanjem i liječenjem bolesti sastava za kretanje. Naziv ortopedija dolazi od grčke riječi orthos, što znači ravan, uspravan, i od riječi paidion što znači dijete. Izmislio je francuski doktor Nikola Andre (profesor medicine na Fakultetu u Parizu) koji je 1741. godine objavio knjigu pod naslovom "Ortopedija: umijeće sprečavanja i korigovanja deformacije tijela u djeteta". Pojam ortopedija ostao je u upotrebi, iako se specijalnost proširila mnogo više od liječenja djece. Andreova ilustracija na početku njegove knjige, mlado drvo koje se u rastu ispravlja privezivanjem za ravni stup, ostaje simbol ortopedije i danas.
Ortopedi 17. i 18. vijeka imali su mnogo znanja o deformitetima prikupljenih od Grka, Rimljana i renesansnih doktora. U knjigama Hipokratove škole o frakturama postoje odlične diskusije o kliničkim aspektima i liječenju fraktura i dislokacija, te upotrebi trakcije u liječenju preloma. Deformiteti stopala prepoznati su kao prirođeni deformiteti. Galen je u mnogome pridonio u razumijevanju mišićne kontrakcije i značenju ulaska živčanih vlakana u mišić. Od 11. vijeka, kada škola u Salernu naglašava važnost anatomije kao osnovni temelj hirurške prakse, preko Leonarda da Vinčija i njegovog proučavanja principa rada mišića pa sve do Haversa koji se posvetio proučavanju kosti i zglobova.
Rana ortopedija koncentrisana je na korekciju stanja, najčešće kod djece, kao što su skolioza, paralize uzrokovane poliomijelitisom, tuberkuloze kosti i prirođene deformacije poput iščašenja kukova ili deformacije stopala. Postupno, ortopedija uključuje prelome, dislokaciju i traumu skeleta u okviru svoje specijalnosti.
Deecenijama ortopedija se svodila na liječenje preloma manipulacijom kosti i zglobova. Prelomi kuka, kao i mnogi drugi, smatrali su se neizlječivima i bili su ignorisani. Pacijent je mirovao, dopuštajući prelomu da zaraste, a tada je morao prilagoditi način života novonastalim poteškoćama u hodanju, nemogućnosti saginjanja ili drugim teškoćama koje su proizašle iz nepravilnog zarastanja.
U tridesetim godinama prošlog vijeka razvijen je specijalni čavao, dizajniran da drži zajedno koštane ulomke, dopuštajući im da bolje srastu. Nekoliko godina kasnije izumljena je i metalna proteza koja je trebala zamijeniti glavu bedrene kosti, koja je dio zgloba kuka, i koja često nije srasla nakon preloma. Totalna endoproteza zgloba kuka kasnije je pronađena, te se i dalje revidira i poboljšava da bi bolesnicima omogućila maksimalnu pokretljivost u zglobu kuka.
Ortopedija je danas pretežno hirurška struka, međutim, sačuvala je i svoje povijesne specifičnosti koje još uvijek obuhvataju brigu za preventivu i rehabilitaciju bolesti i povreda sastava za kretanje, te tako sarađuje s ostalim specijalnostima kao što su pedijatrija, neurologija, fizikalna medicina, školska medicina i reumatologija. Posljednjih pedesetak godina praktično su nestale bolesti kao tuberkuloza, dječja kljenut, rahitis, a preventivnim su se djelovanjem svele na najmanju moguću mjeru prirođene ortopedske mane (prirođeno iščašenje kukova, deformacije stopala, prirođeni krivi vrat). S druge strane, produženjem životnog vijeka stanovništva u prvi plan dolazi problematika degenerativnih bolesti, preloma zbog osteoporoze, ozljede (prometne, profesionalne, sportske) i posledice sastava za kretanje.
U području rekonstruktivne hirurgije sastava za kretanje spektakularni se rezultati postižu primjenom mikrohirurške tehnike i primjenom vaskularnih presadaka. Ne manje spektakularni rezultati se postižu primjenom hirurške artroskopije zglobova, te postupkom endoskopske hirurgije izvanzglobnih struktura (karpalni kanal, Ahilova tetiva).
Budućnost ortopedije je ipak u rukama temeljnih medicinskih znanosti, tj. molekularne biologije. Već danas postoje klinička iskustva primjeni kulture hrskavičnih stanica u liječenju defekata zglobne hrskavice ili u primjeni koštanog morfogenetskog proteina (bone morphogenic protein - BMP) u pospješenju cijeljenja kosti, a i regeneracije hrskavice. Genska terapija u ortopediji više nije znanstvena fantastika već se primjenjuje u kliničkoj praksi, i to ne samo za nasljedne, manje učestale bolesti, kao što je osteogenesis imperfecta, već i za vrlo učestale hronične bolesti, primjerice degenerativni ili upalni osteoarthritis, zatim za osteo porozu i opšte za poboljšanje cijeljenja povreda i oštećenja sastava za kretanje.
|
